ŠUTNJA

O čemu pisati kad su već sve teme negdje zapisane, ali ipak . . . možda nisu pročitane sve priče. Možda će netko primjetiti koje slovo, pa da baš mi koji se nemamo kome požaliti, ne pišemo uzalud i ne lupamo prstima baš bez veze po tastaturi koja sve može podnijeti, svaki udarac našeg prsta.

Kad smo već kod udaraca, ima ih nekoliko. Fizički udarac, udarac pogledom, udarac riječima, udarac šutnjom. . . ali ipak najjače boli udarac šutnje. Taj udarac je tako jak da ne mogu podnijeti svi tu bol, unutarnja bol koja se pretvara u unutarnji nemir koji para dušu i uništava.

Uništava se dom, obitelj, prijateljstvo i to sve uništava jedna mala zvijer po imenu ŠUTNJA.

Tišina za praznim stolom- koji se još zove „obiteljski“, a od obitelji ni O, tišina u krevetu- koji se još zove i „bračni“, a od braka ni B. . .tišina oko nas, tišina od nama dragih ljudi . . .

Tišina može biti toliko glasna da se i muha boji pustiti zvuk.

I tako umjesto da glasno vrisnemo i probudimo tišinu, opet šutimo, patimo u sebi i krivimo tko zna koga za probleme koje se ne usudimo sami riješiti. . . i opet je tu tišina koja nas grli svojim hladnim rukama, steže nas oko vrata i guši, sjeda za naš stol, liježe u našu postelju.

I dok tako razmišljamo i žalimo sami sebe, trgne nas zvuk telefona na uredskom stolu, nekim čudnim automatizmom poput robota dižemo slušalicu, a s druge strane opet tišina.

. . . da valjda je to danas u modi, možda će doći dan kad će zastarjeti poput računala, pa će doći red kad će razgovor, nježnost i pažnja biti na prvom mjestu.