OPROSTITI ILI . . . ?
Kažu da je griješiti ljudski, ali ljudski je i praštati. Tko doista može oprostiti i da li smo spremni nekome oprostiti tko nas je povrijedio na najgori način, ponizio nas, poigrao se sa nama, doveo nas pred sam rub? Samo čovjek pun ljubavi i vjere to može učiniti, a takvih je zaista malo. Mala je crta između ljubavi i mržnje i to je doista istina. Čovjek je poput spužve, dugo može upijati razne uvrede, poniženja, prevare, laži i to sve u ime ljubavi, dok jednom ne postane pun nakupina nekih loših trenutaka, izgubljenog vremena i propalih uspomena.
Ne može nas povrijediti svaka osoba, nego samo ona do koje nam je stalo, onu koju volimo. I kad se to dogodi, to boli tako snažno da nas može uništiti. Jedan pogrešan korak može uništiti bezbroj lijepih trenutaka, izbrisati sreću u jednom trenu. A zašto je to tako? Zašto nam je teško oprostiti osobi koju volimo?
Možda zato jer vjerujemo kako nas osoba koju volimo ne može povrijediti, da je njezina ljubav dovoljno velika i jaka da nas ne može rastužiti. Ipak se dogode neke sitnice u „krivo vrijeme“ koje nam mogu srušiti snove.
Razgovor je najbitniji u svakom ljudskom odnosu, a to se ne odnosi samo na ljubav, već i na prijateljstvo, poslovne i na sve ostale međuljudske odnose. Ako ljudima nedostaje komunikacije, iskrenosti i topline odnosi postaju sve hladniji dok ne dođe do granice kad svaki kontakt nestaje. Stvori se ogroman zid koji uništava sve ono što smo prije izgradili.
Šutnja uništava prijateljstva, ali uništava i ljubav. Koliko god se mi trudili pokazati svoje osjećaje, neki možda poklonima, neki možda izlascima na večere, ali ako se razgovor svodi samo na par običnih rečenica, znak je da nešto nije u redu.
Svi mi imamo neke svoje „lude dane“ kad nam nije do priče, ali trebamo reći ako nam nešto nije po volji, ako smo nezadovoljni s nečim, jer ako jednom prešutimo, onda ćemo i drugi put i tako sve dok se to nezadovoljsto toliko ne nakupi u nama da nas počne gušiti i gušiti i uništavati našu sreću.
Tada postajemo ogorčeni na cijeli svijet, na ljude oko nas, a zapravo smo si sami krivi jer nismo reagirali u pravo vrijeme. Moramo uvijek naći vremena za sebe, kao i za ljude do kojih mu je stalo, za roditelje, partnera, djecu, prijatelje. . .
Čovjek ima samo jednog pravog neprijatelja, a to je vrijeme. Nikad ne znamo kad nas može iznenaditi i zaustaviti naš sat, jer ono nas neće upozoriti, već će samo stati.
Zato trebamo iskoristiti svaki trenutak, svaku minutu, svaki dan da si ga uljepšamo najbolje što znamo, u društvu dragih ljudi, jer što nam vrijede sva blaga svijeta, sve kule od zlata i sva bogatstva koja nećemo moći ponijeti sa sobom na drugi svijet.
Uživajmo u onom što najviše volimo i sa ljudima koje volimo, uživajmo u životu!
Sve će iza nas ostati, ali život je samo jedan i neće se ponoviti!
