O JEDNOJ DJEVOJCI...

Poznavala sam jednu djevojku...nikad nije bila od velikih riječi, bila je tiha i samozatajna. Prijatelji su joj oduvijek bili olovka i papir, u smislu pisanja i crtanja. Nije bila za velika druženja, tulumarenja i izlaske. Imala je tek prijateljicu dvije, one prave s kojima je mogla pričati o svemu, iskreno i bez maske.

Željela je postati poznati modni dizajner, od malena je crtala haljine, krojila haljine za svoje lutke, živjela je u snovima. Zapisivala bi neke poruke, stihove i pretvarala ih u pjesme.

Nije htjela odrasti, ali godine ne stoje. Vrijeme ju je promijenilo... ili ljudi koji ju okružuju. U jednom trenu se našla pod negativnom energijom koja ju je slomila.

Izgubila je vedrinu koja je isijavala iz nje, nestao je osmijeh koji je bio zaštitni znak njenog lica, sve je izbrisano u jednom trenu.

A tako je željela biti sretna. Sanjala je kao i većina djevojčica o svom princu na bijelom konju, o sretnoj obitelji, kućici u cvijeću, djeci, psu i dvije mačke. Nije puno to o čemu je maštala, ali opet sve je bilo tako nedostižno.

Poznavala sam jednu djevojku... sada je više ne poznajem. Izgubila se u komadićima razbijenog ogledala, osuđena na samoću. U potrazi za izlazom iz labirinta, mora pronaći i izgubljenu sebe.