JA ĆU TE S PROLJEĆEM ČEKATI

Snijeg je okopnio, kiše su stale i prve sunčeve zrake prodiru kroz paučinu na starom drvenom prozoru. Zaigrani pauk i dalje plete svoj dom. Priroda se budi iz zimskog sna, uzima kist u ruku i u trenu je sve obojano zelenom, žutom i ružićastom bojom. Osjeća se onaj ugodan miris proljeća u zraku, miris buđenja i novog života. S proljećem kao da i mi okrećemo novu stranicu, neke usnule nade bude se sa sunčanim jutrom.

A ja? Ja ću se poigrati snježno bijelim oblačkom na plavom nebu i od njega ću napraviti srce. Potrčat ću zelenom livadom i trčat ću sve dalje i dalje gdje me noge nose. Poljubit ću dječaka plave kose, sa nekoliko pjega na nosu. I smijat ću se. Oh, kako ću se samo glasno smijati, tako da moja jeka odzvanja tek prolistalom šumom, tako da probudim sve one koji još snivaju svoj dubok san. Probudit ću uspavanu ljepoticu, Zlatokosu i tri medvjeda, svih sedam patuljaka, Malu sirenu, Doru Krupićevu, kći Lotrščaka, prijana Lovru, Filipa Latinovicza i . . .

Zavirit ću poput pčele ispod svake latice, omirisati tek procvale trešnjine grane, objesit ću se rukama o njih i ljuljat ću se kao nekad, baš poput razigranog djeteta. I ti ćeš doći. Iz daljine ćeš viknuti moje ime, uhvatit ćeš me za ruku, a ja ću ti se nasmiješiti onako nevino, naivno. . .

Znam da me nećeš poljubiti, nisi se nikad usudio, ali ja ću se praviti kako si to ipak učinio. Smogao si hrabrosti i tek vrškom svojih usana dotaknuo si mi lice.

Smijat ću ti se kako se sramiš, a tebi će još više biti neugodno. Uhvatit ćeš me za ruku i zajedno ćemo osluškivati nježnu melodiju što dopire iz gnijezda, žubor hladnog potoka i otkucaje naših srca.

Ubrat ćeš mi one male plave prve vjesnike proljeća, a ja ću se veseliti i razigrano skakutati oko tebe. Neće mi trebati više mašta, potrudit ću se da se doista naše proljeće dogodi.

Potraži me ispod procvale trešnjine grane, a ja ću te s proljećem čekati.